Čudo jedno: Zašto fantastični roditelji odgajaju depresivnu djecu?

Na njenom kauču redali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti, a njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze. Štoviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje.

Kao novopečena mama s malim sinom, znajući za sva ona istraživanja koja govore o tome koliko lako možete upropastiti svoje dijete, vratila sam se školovanju i stekla diplomu kliničkog psihologa, započinje svoju ispovijest Lori Gottlieb u američkom magazinu Atlantic.

Svoj posao prihoterapeuta započela je u uvjerenju da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomjesti nedostatak razumijevanja i empatije njihovih roditelja. A onda je dobila prve pacijente.

Poslije par “školskih” slučajeva kakve je i očekivala, naletjela je na pacijenticu koja je bila sve osim osobe s nedostatkom roditeljskog razumijevanja. Zapravo, imala je “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko nje su je razumjeli i podržavali. A ona jednostavno nije bila sretna.

Dok je pokušavala shvatiti svoju pacijenticu izvan ustaljenih šablona, piše Lori, nešto čudno se dešavalo. Počela je dobivati sve više i više takvih slučajeva. Na njenom kauču redali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti, imali teškoća da se posvete bilo kakvom cilju ili karijeri, mučili u vezama i uopće patili od osjećaja praznine i nedostatka svrhe. A njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze.

Štoviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje. Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvijek tu za njih. Nekima su roditelji čak i plaćali psihoterapiju.

U početku, Lori je sumnjala u njihove hvalospjeve roditeljima – svi znaju kako se ispod površine svašta valja, pa zašto to ne bi bio slučaj i ovdje? Međutim, sve je ukazivalo na to da oni zaista imaju roditelje pune ljubavi, koji su im dali slobodu da “pronađu sebe” i ohrabrivali ih da u životu urade što god žele. Roditelje koji su im svako veče pomagali s domaćim zadaćama, trčali u školu svaki put kada se u njoj pojavi neki siledžija, plaćali im privatne satove iz matematike, upisivali ih na glazbu čim ispolje interes i puštali ih da se ispišu čim isto izgube. Umjesto da ih kažnjavaju, njihovi roditelji puštali su djecu da se “suoče sa logičkim posljedicama” kršenja pravila. “Ukratko, njihovi roditelji bili su potpuno usklađeni sa svojom djecom i postarali su se da ih provedu kroz sva iskušenja odrastanja. Prosto sam im zavidjela kako su uspijevali biti tako fantastični. “

“A onda mi je jednog dana sinulo: Da li je moguće da su njihovi roditelji činili previše? Bila sam tu i gledala rezultate upravo onakvog roditeljstva kakvo smo moji vršnjaci i ja pokušavali primjenjujemo baš zato da naša djeca ne bi jednog dana završila na kauču terapeuta. “Tijekom školovanja, fokus je uvijek bio na nedostatku roditeljsog razumijevanja. Nitko se nije zapitao, što ako su roditelji suviše dobro usklađeni sa svojom djecom?

A onda mi je jednog dana sinulo: Je li moguće da su njihovi roditelji činili previše?

Moderno društvo je opsjednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu sretna. Promatrajući ovaj fenomen, moje kolege i ja zapitali smo se, da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesretna tijekom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu sretni?

Gottliebova navodi primjer iz svog roditeljskog iskustva, kada je razmišljala da svom četvorogodišnjem sinu izbjegne reći kako je njena prijateljica umrla od raka, nadajući se da neće ni primijetiti da je više nema. Ipak, odlučila je da mu kaže i naravno, sačekalo ju je puno pitanja na koje je strpljivo odgovarala. Sigurna je da je postupila dobro jer mu je pokazala da ima povjerenja u njega da će se znati izboriti s tim i na taj način učinila ga emotivno sigurnijom osobom. Da mu je prešutjela, poslala bi mu sasvim drugu poruku – da ne vjeruje da je on sposoban izaći na kraj s lošim iskustvima. A upravo je to poruka koju današnji roditelji redovito šalju svojoj djeci.

Krhki kao šalice za čaj

Ona citira dječjeg psihologa Dena Kindlona koji upozorava da djeca bez normalnih bolnih iskustava poput neugodnosti, neuspjeha i napora ne mogu razviti “psihološki imunitet”, kao i Wendy Mogel, kliničkog psihologa i autoricu knjige “Blagoslov oderanog koljena” koja radi kao savjetnik u školama diljem Amerike. Mogel je primijetila da posljednjih godina na koledže pristiže sve više učenika koje žargonski nazivaju “šalice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo što nije po njihovom.

Navedeni psiholozi smatraju da roditelji ne žele da njihova djeca budu samostalna, jer sami pate od straha od odvajanja. Djeca im služe da popune emotivne rupe u životima, i zbog toga nastavljaju da se upliću u živote svoje djece rješavajući njihove probleme i kada su ona uvelike zagazila u zrelost. Neka sveučilišta sada već unajmljuju i osoblje zaduženo da roditelje drži na odstojanju od učenika, a mnogi uvelike imaju i “dekana za roditelje” kako bi se izborili sa novim fenomenom roditelja koji ne žele ostaviti svoju djecu na miru.

“Danas roditelji ne mogu svoju usamljenost rješavati unutar zajednice, jer je ona oslabljena, sve više je razvedenih, pa se u bijegu od izolacije oni okreću svojoj djeci” objašnjava Den Kindlon. U nedostatku prijatelja, žele da im djeca budu najbolji prijatelji. Također, oni imaju manje djece nego prethodne generacije roditelja, pa svako dijete smatraju dragocjenijim, što je u redu. Samim tim, od djece očekuju da im posvećuju više vremena, da više postignu, da ih više usreće.

loading...

Gottliebova je razgovarala i sa dr Jean Twenge, autoricom knjige “Epidemija narcizma” koja se intenzivno bavila fenomenom “inflacije” samopouzdanja. “Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam” objašnjava dr Twenge. A sa narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost. “Narcisi su sretni kad su mlađi, jer se osjećaju kao centar univezuma. Roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode sa aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju. Neprestano im govore kako su posebni i talentirani dok ovi ne povjeruju da su bolji od svih ostalih. “

Međutim, kad odrastu, to postaje problem. Nisu u stanju surađivati s drugima ili da se suočavaju s ograničenjma. Na poslu očekuju da im sve vrijeme bude zanimljivo, jer su tako navikli. Ne sviđa im se da ih šef kritizira niti da ne dobivaju stalne pohvale.

Gottliebova navodi kao primjer razgovor s jednom učiteljicom koja je tražila da ostane anonimna jer roditelji očekuju da podržava njihovu odgojnu filozofiju. Učiteljica se svakog dana mora izboriti s roditeljima koji se žele uplitati u svaku razmiricu između djece, ne dopuštajući da ona bilo što riješe sama pa čak ni to tko će se sljedeći igrati s autićem. Iako bi najradije djeci koja krše pravila – svađaju se, gađaju itd. jednostavno rekla “Prestanite odmah!” ona to ne smije jer bi dobila otkaz. Umjesto toga, ona mora razgovarati s njima, istražiti kako se osjećaju, objasniti im što drugo mogu učiniti s tim osjećajima i prezaštićenoj djeci pomoći da zajednički iznađu rješenje.

“Dok završimo s razgovorom, više im nije do igranja, ali zato za pet minuta nastane isti problem, jer je i prošli put prošao onako. “Prekinite odmah” uvijek djeluje, ali da bih zadržala posao, moram umjesto toga istraživati njihova osjećanja, objašnjava ona.

Druga učiteljica s kojom je razgovarala smatra da roditelji sve više ometaju dječji razvoj. Čak i kad misle da “postavljaju granice” oni se zapravo ponašaju kao slabići. Djeca ne pristaju na postavljena pravila, a roditelji pod izgovorom “uvažavanja djetetovog mišljenja” odustaju od postavljenih granica. “Svake godine, roditelji mi dolaze i žale se:” Zašto moje dijete neće da me sluša? Zašto ne prihvaća ne kao odgovor?

A ja im kažem: “Vaše dijete ne prihvaća ne kao odgovor, zato što ne nikad nije vaš odgovor.”

Barry Schwartz, autor knjige “Paradoks izbora” smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i paralizirana.

U studiji koju je proveo sa svojim timom, djecu je podijelio na dvije skupine i tražio od njih da nacrtaju sliku. Jednoj grupi je ponudio da izaberu između 3 flomastera, a drugoj između 24. Crteži koje su crtala djeca iz druge skupine su ocijenjeni kao lošiji, što Schwarz objašnjava time da su umjesto na crtanje, djeca s više izbora bila fokusirana na biranje među mnoštvom boja.

Poanta je da se djeca osjećaju sigurnije kada je pred njima manje izbora, kaže Schwarz, jer se onda lakše mogu posvetiti određenim stvarima i ne misle na ostalo, što je vještina koja će im biti potrebna u životu. “Ne kažem da djeca ne trebaju isprobati razne stvari, već da im ponudite razuman izbor. Većina roditelja kaže “Možeš se baviti s čim god želiš, možeš odustati kad god hoćeš, možeš probati nešto drugo ako nisi sasvim zadovoljan ovim.” Nije ni čudo što kasnije tako žive svoje živote, stalno tražeći savršenstvo, ne shvaćajući da je “dovoljno dobro” najbliže savršenstvu što se može dobiti u ovom svijetu. “

Psiholog Dan Kindlon misli slično:” Poruka koju šaljemo djeci sa svim tim izborima koje im pružamo jeste da imaju puno pravo na savršen život “.

Gottliebova uspoređuje svoje djetinjstvo u kome nije mogla baš mnogo birati što je za večeru ili što će se raditi preko vikenda sa djetinjstvom svog sina, pred koga uvijek stavlja više mogućnosti. “Mi nismo ni očekivali da možemo mnogo birati, pa smo bili zadovoljni onim što bismo dobili. Kad bismo malo poodrasli, imali bismo više mogućnosti izbora i bili bismo im dorasli.”

Sada, kako primjećuje dr Twedge “djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca “.

Svoj osvrt na suvremeni odgoj i njegove posljedice, Gottleibova završava jednom anegdotom iz svoje ordinacije. Naime, pošto je primijetila dozu nelagode kod jednog od pacijenata i pitala ga u čemu je problem, ispostavilo se da on ima konfliktna osjećaje povodom dolaska na terapiju. “Moji roditelji bi se osjećali promašeno kada bi znali da sam ovdje” objasnio je. “S druge strane, možda bi im bilo i drago, zato što toliko žele da sam sretan. Zato nisam siguran da li bi bili zadovoljni što sam došao ovdje da bi bio sretniji ili razočarani što već nisam sretan “.

Lori Gottlieb je autorica knjige “Udaj se za njega: Razlozi da se zadovoljite gospodinom “Dovoljno dobrim “” (Marry Him: The Case for Settling for Mr. Good Enough).

Piše: Jovana Papan / detinjarije.com / Preuzeto sa: atma.hr

Inicijalizacija u toku...

 
 

Sponzorisani tekstovi:

loading...

Sponzorisano sa stranog weba:

Loading...
 

Još zanimljivih tekstova: