/Ljudska patnja ne proizlazi iz materijalne bijede već iz duhovnog siromaštva

Ljudska patnja ne proizlazi iz materijalne bijede već iz duhovnog siromaštva

Sve naše aktivnosti ovise o mislima, a misli ovise o osjećajima, osjećaji ovise o željama, a one ovise o četiri primitivna poriva: hrani, seksu, spavanju i samoočuvanju. Čovjek mora izvježbati svoju volju, koristeći je za kontroliranje četiri izvora. Iz četiri primarna izvora proizlazi sedam osjećajnih tijekova: kama – želja, moha – vezanost (iluzija), ahankara – egoizam, krodha – ljutnja, matsarya – ljubomora (zavist), mada – ponos (ludilo) i lobha – pohlepa. Želja je majka, vezanost je otac i one se množe. Vezanost uništava kreativne potencijale ljudskog života. Vezanost se ne smije vezati za ljubav, već se treba u nju modificirati. Ljubav je davanje bez očekivanja, a to širi svijest.

 

U vezanosti čovjek postaje sebičan i čitavo vrijeme očekuje, nije spreman za davanje. Vezanost je zasnovana na lažnom egu, ahankari, koji je loš ako se ne zna koristiti. Postoji niži i viši ego. Vezanost i niz drugih mana pripadaju nižem egu.

Ljubav je u uskoj vezi s nenasiljem, ahimsom, nepovređivanjem. Prakticira se razmišljanjem, djelovanjem i govorom. Koji god put izabrali, on bi morao biti u svrhu služenja Božje volje, a Njegova je volja ništa drugo do istinska sreća svakog živog bića. To potvrđuju i najveći autoriteti različitih vjerskih pravaca. Svi teže ljubavi, ali bi je najradije primali, ne davali. Zaboravlja se maksima: „Daj da bi dobio“, i iz Biblije: „Kako siješ tako ćeš i žeti.“ To su surove materijalističke poruke, ali čovjek teško i njih prihvaća. Teško se odričemo vlastitih navika, sve žrtvujemo za osjetilno uživanje, što je prolazno osjetilno ushićenje, na štetu trajne unutarnje duhovne sreće, istinske radosti.

Ljudska patnja ne proizlazi iz materijalne bijede već iz duhovnog siromaštva. Najveća prepreka u našem napredovanju jest naš um koji nas na sve moguće načine sprječava da prihvatimo i ono što je dugoročno dobro za nas; ne želi se odreći starih navika, ustaljenog komoditeta. Ako prihvaća novo, to je samo da proširi već postojeće materijalno poimanje.

Priča koju je ispričao Vivekananda to potvrđuje….

Vojnik se vraćao iz udaljena mjesta i kada je došao pred gradske zidine, uzviknu: „Uhvatio sam đavla.“

Glas s druge strane odgovori: „Uvedi ga unutra.“

„Ali on ne želi ući.“

„Pa uđi onda samo ti.“

„Ali ni mene ne pušta:“

Tako je i s našim umovima; mi smo „uhvatili đavla“. Niti ga možemo umiriti, niti će on nas pustiti da se smirimo. Sve se svodi na materijalno poimanje stvarnosti. Kako to izbjeći možemo vidjeti iz savjeta Jade Bharate dok poučava kralja Rahuganu (Šrila Prabhupada: Šrimad-Bhagavatam, uvod u 11. poglavlje 5. pjevanja). U ovom poglavljubrahmana Jada Bharata potanko poučava Maharadžu Rahuganu.

On kaže kralju: „Nisi jako iskusan, a ipak se predstavljaš za vrlo učenu osobu, jer si veoma ponosan na svoje znanje. Osoba na transcendentalnom nivou ne mari za društveno ponašanje zbog kojeg mora žrtvovati duhovni napredak. Društveno ponašanje spada pod nadležnost karma-kande, materijalne dobrobiti. Takvim djelatnostima nitko ne može duhovno napredovati. Uvjetovana je duša uvijek pod nadmoćnim utjecajem guna materijalne prirode. Zato je zanimaju samo materijalne dobrobiti i povoljne i nepovoljne materijalne stvari. Drugim riječima, um, koji je vođa osjetila, zaokupljen je materijalnim djelatnostima, život za životom. Tako stalno dobiva različite vrste tijela i pati u bijednom materijalnom stanju.

Društveno ponašanje zasniva se na umnim izmišljotinama. Ako je nečiji um zaokupljen ovim djelatnostima, sigurno ostaje uvjetovan u materijalnom svijetu. Prema raznim mišljenjima, postoji jedanaest ili dvanaest umnih djelatnosti koje se mogu preobratiti u stotine i tisuće. Osoba koja nije svjesna Boga podređena je svim tim umnim izmišljotinama i na taj način njom vlada materijalna energija. Živo biće koje je oslobođeno umnih izmišljotina dostiže razinu čiste duhovne duše, lišene materijalne zaprljanosti.

Postoje dvije vrste živih bića – jivatma i paramatma, osobna duša i Vrhovna Duša. Gospodin Vasudeva, Krišna, predstavlja vrhunski aspekt spoznaje Vrhovne Duše. On ulazi u svačije srce i upravlja živim bićem u njegovim različitim djelatnostima. Stoga je vrhovno utočište svih živih bića. Vrhovnu Dušu i naš položaj u odnosu s Njom možemo shvatiti kada se potpuno oslobodimo nepoželjnog društva običnih ljudi. Na taj način možemo postati sposobni prijeći ocean neznanja.

Uzrok je uvjetovanog života vezanost za vanjsku energiju. Potrebno je nadvladati te umne izmišljotine; dok to ne učinimo, nikada se nećemo osloboditi materijalnih briga. Iako umne izmišljotine nemaju nikakvu vrijednost, njihov je utjecaj ipak velik. Nitko ne bi smio zanemariti ovladavanje umom. Ako se to ne učini, um postaje tako moćan da osoba odmah zaboravi svoj pravi položaj. Onoga tko zaboravi da je Božji vječni sluga i da je služenje njegov jedini posao, materijalna priroda osuđuje da služi osjetilne objekte. Umne izmišljotine treba ubiti mačem služenja Svevišnje Božanske Osobe i Njegovih bhakta (guru –krsna –prasade paya bhakti – lata – bija).“

Put materijalističke osobe obilježen je strahom koji ga sprječava da prihvati ono što je najbolje za njega. Teško mijenja navike, nerado se odriče ustaljenih navika iako su očito štetne za njega. Vjerske manifestacije doživljavaju se kao običaji, što je protivno cilju i svrsi. Don Vinko Grubišić, istinski kršćanski vjernik i neistomišljenik službenog klera, kaže: „Do radosti postoji najkraći put. Najkraći je kad drugome činimo dobro, a najduži kada sve podređujemo sebi, i kada zadovoljavamo samo svoj ego. Naravno, istinitost ove misli treba doživjeti, a ne samo o njoj govoriti.“

Viši ego teži ka ljubavi, a niži odabire osjetilno i materijalno. Podsvjesno zna da griješi i zbog toga je opterećen strahovima. Cijeli naš život protječe od straha ka ljubavi. Za strah je vezana demonska priroda, jer na njemu se napaja i od njega opstaje. Da bi smo krenuli ka Božanskome, moramo ga se osloboditi. Da bismo naučili plivati, moramo zakoračiti u vodu. U početku smo opterećeni strahom, kojega se moramo osloboditi. Tako je i s izborom puta; moramo tragati za suvislim odgovorima, što nas u ovom životu čini istinski sretnim. Osjetilni su užici kratkotrajni, i oni zasigurno nisu cilj. Cilj nam je Božanska ljubav. Ma koliko god nam se činila tako daleko, moramo je prepoznati krenuvši od sebe, u sebi prepoznati Božansko, koje je sazdano od ljubavi, i to dijeliti s drugim živim bićima. Najbolji je put onaj koji nas najbrže vodi ka tom cilju.

Tomislav Prašević – iz knjige “Tijelo – kavez za dušu”

 

Preuzeto sa: atma.hr