/Sudbinsko prepoznavanje: Kada vam boja nečijih očiju postane poznata…

Sudbinsko prepoznavanje: Kada vam boja nečijih očiju postane poznata…

Nevjerojatno je koliko zapamćeni ostaju ljudi koji nikad ni nisu živjeli u nama. Kao da smo progutali cijeli jedan univerzum. Sjećanja su daleka. Udaljenija i od našeg samog postojanja. Razbija nas pomisao: odakle se znamo? Jer mi se ni ne poznajemo. A opet, zvuči tako poznat nečiji jezik disanja. Način na koji negdje otvara oči ili miris kože. Ostavljajući tragove na nikad dotaknutoj koži. Upija nas. Besprijekorno.

Kada se sretnemo i prepoznamo, treba uvijek znati da odavno živimo jedni u drugima. Sudaraju se naši svjetovi kako bi nas podsjetili na neku davnu prošlost. Nama neznanu. Skrivenu. Na neku karmu i prošle živote. Naše lekcije, zadatke i iskustva. Ljudi su tu da nam pokažu našu svrhu. Da prepoznamo sebe same, izgubljene, možda i ne tako davno.

Kad vam boja nečijih očiju postane poznata, zapitajte se koliko ste dugo stoljeća gledali u njih? I ta energija nečijeg tijela pored kojeg izgarate ne dodirujući ga ili ne vidjevši ga nikad, nekad je sigurno prolazila kroz vaše prste. Poznajete taj dah, jer nekada je bio s vama. Duša pamti, možda i više nego bismo mi htjeli … A zašto se ljudi sretnu, ponovno, ponekad, negdje?

Zato što ništa drugo ni ne ne znaju. To je dio koji za nas odrađuje univerzum. Sila koja nas spoji, a što ćemo učiniti od nas samih, samo je na nama … I pogrešno je misliti da sve karmičke ljubavi traju i da sve sudbinske veze opstaju. Mi se umijemo samo dogoditi jedini drugima, a kako ćemo ispisati našu povijest dio je nas samih.

Zbog čega ponekad idemo unatrag? Zbog čega se vraćamo? Što nam je poznato i dato?

Vraćamo se nedovršenim stvarima, neizrečenim emocijama, vraćamo se starim navikama, starim ljubavima, starim partnerima, vraćamo se starim pokušajima, propalim i neuspjelim željama, planovima koji nisu realizirani. Vraćamo se jer smo nešto zaboravili iskusiti, jer smo poželjeli vidjeti nešto poznato.

Vraćamo se, konačno, da vratimo nešto izgubljeno.

Ponovo će vam možda biti ponuđen nečiji svijet. Neka promašena ili nikad data prilika. Ponovno ćete birati, a ne biti birani. Jer vi ste ti koji se povlačite u svoj svijet. Potreban je predah. Mir. Kontemplacija. Onaj trenutak u kojem ćete ćuti sebe i svoje izbore.

Ako treba, budite i sami. Pobjegnite od svih. Nije to ništa strašno, ako na trenutak ostavite sve koji vas trebaju i dođete sebi. Najstrašnije je pobjeći od sebe. A to radite i češće nego što ste toga svjesni. Pa ako i prekinete neki odnos ili uzmete vremena za pauzu.

Ako vam se i vrate. Ako vam se ponude. Ako sretnete njih nekad davne i voljene, stanite.

Preispitivanja. Taman kad smo pomislili da je razum preuzeo naše tijelo, na korak do sebe ponovno se budi strast. Ne uspijevamo odoljeti porivu koji nas vuče. Impuls u nama. Neopisivi osjećaj pripadanja nekome koga ni ne znamo. Iako se poznajemo i više nego što bi htjeli.

Drame našeg unutarnjeg svijeta ostaju pred zastorima, spuštenih za nas same. Bez publike, bez glumaca, bez aplauza. Nema divljenja. Samo tiho divljanje u nama. Onaj osjećaj pucanja vena koje žele iskočiti. Koža drhti. Nije navikla da živi u tuđim otkucajima.

Znaš li koliko snage treba za obuzdavanje Tebe u sebi? Cijela ja. Sa tisuću želja. Odajama strahova. S jednim velikim krikom koji ponekad propara moje oči. Ja nikad ne spavam jer nemoguće je vraćati se unatrag, a da još jednom ne otkinem tu ljepotu. Kad želiš zapamtiti svaki detalj, učiniš se besanim.

I kažeš sebi nešto kao: ja to mogu.

A istina je da sebi ne mogu ništa. I da mi ne možeš ništa, baš kad mi možeš sve.

“Ponekad zatvorim sebe u mrak, da osjetim koliko sam svijetla”.

 

Autor: Astro Aisha