Evo kako odsutnost ili ravnodušnost oca utječe na dječake i djevojčice

Mnoga djeca odrastaju pored oca, koji je samo fizički prisutan u domu, odnosno tamo samo prespava – ali je povučen, ravnodušan, bezosjećajan, odbojan, provodi malo vremena sa svojom djecom. To je kao da djecu dovedete u slastičarnicu, ali im ne dajete priliku da se oslade kolačima koje gledaju pred sobom.

U članku pod naslovom Why Are Fathers Failures? (Zašto su očevi neuspješni?), Dr Paul Popenoe, bivši direktor Američkog instituta za odnose u obitelji, daje još jaču izjavu: “Zamisao da djeca mogu uspješno preživjeti u svijetu oba spola, opskrbljeni obrascima ponašanja od pripadnika samo jednog spola, vrlo je štetna. Od dječje dobi pa nadalje potrebno je imati obrasce ponašanja oba spola.”

U tehnološki razvijenim zemljama broj djece, koja žive samo s jednim roditeljem 1960. godine bio je jedno od deset, a već 1978. približno jedno od pet. Danas je situacija još mnogo teža, i očekuje se daljnje smanjivanje te proporcije.

Ovakve statistike su uznemirujuće. Još milijuni djece neće odrastati pod uravnoteženim utjecajem i muškog i ženskog roditelja. Tu će djecu emocionalni problemi i ožiljci pratiti u osobnom životu, braku i u roditeljskim dužnostima.

Odsutnost oca utječe na dječake

Razdoblje odrastanja, od puberteta do zrelosti, je svakako razdoblje u kojem je utjecaj roditelja istog spola značajniji. U našoj kulturi u tom razdoblju djevojke obično imaju bliži odnos sa svojim uzorom ženske uloge (majkom), nego što dječaci imaju sa svojim uzorom muške uloge (ocem). Često je očeva ličnost teško dostupna ili potpuno uklonjena iz života sinova. Upravo zbog prisnijeg odnosa sa svojim roditeljem – uzorom ženske uloge, djevojke obično izgrade zdraviju sliku o sebi. Kada bih imao moć urediti neku društvenu pojavu, bilo bi to ispravljanje problema odstutnog, ravnodušnog ili neuključenog oca. Ni jedna druga teškoća, onako kako ja to vidim, nije utjecala na naše društvo više od te.

Dr Harold M. Voth, psihijatar i psihoanalitičar na Menninger Foundation, Kansas, SAD, u svojoj knjizi The Castrated Family (“Uškopljena obitelj”) napisao je sljedeće:

“Praktično svaki pacijent kojeg sam liječio ili čije sam liječenje nadgledao ili proučavao u raznim istraživanjima, imao je obiteljsko ustrojstvo, koje odstupa od uobičajenog. Najčešći je obrazac: obitelji u kojoj je majka bila nadmoćni ili nasrtljivi roditelj, a otac ravnodušni slabić. Neki od očeva bili su nasrtljivi i sigurni na svojim radnim mjestima, ali stidljivi i slabi u odnosu sa svojim suprugama. Zapravo u tim brakovima žene su ‘nosile hlače’. “

Drugi obrazac bila je slaba majka, koja se priljubljuje uz svoju djecu, i grubi otac, nesposoban da iskusi bliskost sa svojom ženom i djecom. Iako izgleda da je takav otac glava obitelji, u stvari najviše odgovornosti pada na leđa žene, osim možda u razdobljima, kada je očeva prisutnost praćena provalama gnjeva. Neke su žene prisiljene ispunjavaju ulogu majke i oca, što nije dobro ni za nju ni za djecu.

Roditelji su u nekim slučajevima neprijateljski raspoloženi, prezabrinuti, ponašaju se odbojno ili posjednički i tek sporadično ispunjavaju svoje odgovornosti. Neke obitelji nemaju nikakav izgrađen sustav vrijednosti. Svi ti uvjeti unutar obitelji utječu na razvoj djetetove ličnosti.

Očevi i majke su za dijete najutjecajnije ličnosti. Ako se oni međusobno vole i surađuju, ako imaju jasno određene uloge, djeca će se zdravo i skladno razvijati. Kada je taj obrazac narušen na bilo koji način, djeca doživljavaju razne emotivne poremećaje.

Industrijska revolucija i očinstvo

Čini se da su teškoće počele s industrijskom revolucijom i urbanizacijom društva. Dokle god smo imali pretežno agrarno, seosko društvo, lik oca je bio važan i pokretački čimbenik života u domovima i  u razvoju djece. Kad je njegov posao bio smješten oko kuće, dolazilo je do češćeg kontakta s djecom, naročito kada su ona radila uz njega. Nije bilo razonoda kao što je televizija, što je značilo da su večeri bile više obiteljsko usmjerene i djeca su imala više prilika biti s ocem.

Danas su očevi obično zaposleni izvan kuće pa djeca rijetko imaju priliku vidjeti njihovo radno mjesto. Često i ne znaju što je otac po zanimanju i gdje radi. Susreću ga za vrijeme doručka ili večere, a ponekad ni tad. Mnogi očevi rade i prekovremeno, pa su neprestano iznureni. Za svoju djecu oni kao da ne postoje. Prema nekim istraživanjima, prosječan američki otac provedi manje od šest minuta tjedno u kvalitetnoj i utjecajnoj komunikaciji s djetetom. U većini slučajeva sve se uglavnom svodi na rijetku i površnu komunikaciju.

Odsutnost oca utječe na djevojčice

Od treće godine do puberteta je razdoblje odrastanja, kada je značajniji utjecaj roditelja suprotnog spola. Kada djevojčica u predškolsko doba i nižim razredima osnovne škole, nema prisan odnos sa svojim ocem, topao, pun ljubavi i naklonosti, može postati žena s temeljnim nepovjerenjem u muškarce usađenim u njezinu osobnost. Možda neće ni biti svjesna da uzrok takvog nepovjerenja – u odnosu prema drugim muškarcima u njenom životu, ima svoje korijene u njenom odnosu s ocem.

Sljedeća teškoća, koja se kod žena može pojaviti je: neprijateljstvo prema muškarcima. Ponovo, ona ima svoje korijene u dubokoj ogorčenosti na svog oca, jer nije ispunio njene težnje kao djevojčice. To neprijateljstvo može biti nesvjesno.

Treća je teškoća pretjerana težnja za naklonošću i pažnjom muškaraca. Nedostatak toplog, emotivnog odnosa s ocem za vrijeme razdoblja utjecaja roditelja suprotnog spola, može doprinijeti da žena ima nezasitnu žudnju da bude prihvaćena i da prima naklonost od muškaraca. Takve žene često imaju bračne i seksualne teškoće, koje ne mogu razumjeti ili ne mogu nadzirati. Čest je bračni problem da se žena emocionalno odnosi prema svome mužu kao da joj je otac. U svakom braku dolazi do pojave djelomičnog prenošenja emocija na supružnika; onih i onakvih emocija, koje su prvobitno bile namijenjene roditelju suprotnog spola. Ovo predstavlja naročitu teškoću, kada žena potječe iz obitelji u kojoj je utjecaj oca bio nedjelotvoran. Ona je sklona da se emocionalno odnosi prema svome mužu kao da joj je tata, težeći da muž ispuni njene emocionalne težnje, koje otac nikada nije ispunio. Čest je slučaj da osjećaju privlačnost prema muškarcima dosta starijim od njih.

Ovaj transfer emocija može posebno ugroziti seksualni vid braka. Stručnjaci nas informiraju da neke žene kažu – kako imaju odbojnost prema seksualnom odnosu s mužem, takvu, kao da im se njihov otac seksualno približava.

Nadalje, kako nas informiraju stručnjaci u ovom području, neke od tih žena, prije braka, bile su promiskuitetne u nastojanjima da ispune svoje težnje za naklonošću suprotnog spola. Prije braka, lišene osjećaja potpune odgovornosti za obveze, koje nameće zajednički život, njihove žudnje za naklonošću i pažnjom izazivaju njihovo slobodno seksualno ponašanje Nakon ulaska u bračne vode, nepovjerenje i neprijateljstvo usmjereno prema ocu, sputava njihovu slobodu.

Žene izrazito promiskuitetnog ponašanja priznaju da njihovo ponašanje nije takvo zbog samog seksualnog čina, nego zbog gladi za naklonošću. Mnoge kažu kako su predavale svoje tijelo samo da bi stekle naklonost za kojom su žudjele.

Prema tome, neispunjene potrebe za očevom naklonošću iz djetinjstva, korijeni su uzroka promiskuitetnog ponašanja mnogih mladih žena danas. Obično djevojke, koje su iskusile zdrav, prisan odnos sa svojim ocem u okruženju doma, kasnije imaju zdraviju sliku o sebi i sposobnije su izbjeći zamke promiskuitetnosti.

Posljedice za muškarce

Nedostatak toplog odnosa punog ljubavi i naklonosti na sličan način ima veliki utjecaj na život dječaka. Utjecaj se najviše zapaža u ono vrijeme rasta i razvoja, kada je neophodan upliv roditelja istog spola, počevši od puberteta, u kome je dječacima najpotrebniji muški lik autoriteta, kao uzor spolne uloge u budućem životu.

loading...

Dječak, koji s ocem nema pravilan i djelotvoran odnos odrasta s nerazvijenim i lošim osjećajem muževnosti. Nema povjerenja u sebe kao muškarca, teško mu je shvatiti: kako biti “muško”.

Većina muškaraca, rijetko ili nikada ne dopuste, da drugi spoznaju ovu vrstu nesigurnosti u njihovom životu. Mnogi od njih neprestano nose masku samopouzdanja.

Dokazivanje muževnosti

Posljedica nedostatka muževnosti, čini muškarce nesigurnim, a često ih nagoni da sebi i cijelom svijetu dokazuju kako su stvarno muškarci. Na stotine načina oni pokušavaju sebe i druge uvjeriti da su muževni. Osjetljivi su na “mačo” mitove, koji prožimaju naše društvo: pravi muškarci su grubi, bezosjećajni, usmjereni na svoj nastup, uvijek samokontrolirani. Odrasli momci ne plaču! To je njihov moto!

Tako se muškarci, da bi dostigli “mačo” izmišljotine, naprežu – više nego žene – u borbi za statusne simbole, titule i stupnjeve obrazovanja. Trse se da dokažu svoju muževnost postignutim uspjesima, naročito na materijalnom području. Razmišljaju ovako: ako ja zarađujem više novca nego drugi muškarci, sigurno sam “bolje muško” nego oni. Natjecanje svako sa svakim, također služi za dokazivanje muževnosti: ako pobijedim tebe, bilo u šahu ili nogometu, očito je: pobjednik je “bolji muškarac”. Za mnoge dječake natjecanja su vrlo značajna pojava. Neki muškarci koriste seksualna osvajanja da bi pokazali “muško junaštvo”. Nekoliko desetljeća u našem društvu bio je slavljen “James Bond tip”; izrazito uspješan u zavođenju nasilnim zapletima.

Posljednjih godina, ipak, možemo u nekim sredinama zapaziti pozitivan trend: muževnim muškarcem se smatra onaj, koji je čvrst i principijelan, ali pažljiv, obziran, nježan i pun poštovanja. Neki muževi i očevi žele imati takve osobine. Ova promjena pružila bi nadu za veliki broj muške djece, koja danas odrastaju. Da bi bili što uspješniji u razvijanju prave muževnosti, mnogi muškarci trebaju razumijeti i prevazići posljedice nedostatka roditelja u vlastitom djetinjstvu.

Neprijateljstvo i strah od žena

Sljedeća poteškoća, koju često primjećujemo kod muškaraca iz obitelji bez oca je: neprijateljstvo prema ženama. Majka (ili osoba koja je zamjenjuje), nastoji nadoknaditi nedostatak oca ili njegovu ravnodušnost. Dječaci s deset ili jedanaest godina, umjesto majčinog odgoja i pažnje, spremni su za više muškog upliva. Događa se da, što majka više nastoji nadoknaditi nedostatak očeve pažnje, to dječak u sebi sve više izgrađuje neprijateljstvo i gorčinu (iako su majčine namjere dobre).

S druge strane, često, zbog dječakovog divljenja i poštovanja prema majci, on prema njoj razvija dvostruka osjećaje, odbijajući priznati svoj neprijateljski, ogorčen stav, prema toj istoj majci. On nikada ne bi htio da je povrijedi, ali želi pobjeći od njene pažnje, emocionalno i fizički. Kada dječak odraste, ovaj dječački bijes prema majci (kao i neprijateljstvo i gorčina djevojčica prema ocu), često se odražava u njegovom odnosu prema drugim ženama. Pojavljuje se strah od nadmoćnosti bilo koje žene u njegovom životu kada je već odrasla osoba. Takav se muškarac “zavjetuje” da “neće nikada dopustiti bilo kojoj ženi da njime upravlja”. Ovakav stav nije svjesno osjećanje, ali pokazuje se u izbjegavanju bliskosti, prisnosti sa ženom. Za takvog muškarca je erotska bliskost jedina u kojoj se osjeća sigurnim od vlastitog straha da žena bude nadmoćna. Kao suprug on postaje popustljiv i šutljiv ili ljutit i udaljen. Možda će neprestano započinjati tjelesni kontakt da bi bio “jača strana” u bračnom odnosu. Ovakva ponašanja imaju vrlo štetne posljedice po brak, veće, no što su mnogi u stanju shvatiti.

Česte su i neke druge posljedice odrastanja bez oca. Mnogi se muškarci odnose prema svojim suprugama kao prema mami, a oni sami ponašaju se kao da su sinovi tinejdžeri. Neke žene kažu da su im muževi poput još jednog djeteta, da čak izbjegavaju razgovarati o obiteljskim odgovornostima. Ženina traženja i podsjećanja im izgledaju poput maminih, pa se on prema njima odnosi na isti, otuđen način, kao kad je bio tinejdžer.

Teškoće u muškim prijateljstvima

Još jedna poteškoća koju nalazimo kod muškaraca odraslih bez oca, je istovremena potreba i strah od sklapanja dubokih odnosa s muškarcima. Odnos otac-sin bi trebao biti uvježbavanje i poučavanje o prisnijim odnosima među muškarcima. Ako nikada ne iskuse takav odnos u obitelji u kojoj su odrasli, muškarci ih kasnije ne mogu razviti. Također može se pojaviti strah da bi takav odnos naslućivao homoseksualnost.

Suvremena istraživanja pokazuju da u našem društvu većina muškaraca nema pravog prijatelja s kojim bi mogli podijeliti životno iskustvo na prisan način. Herb Goldberg u knjizi The Hazards of Being Male (“Rizici muževnosti”) piše o izgubljenoj sposobnosti za pravo prijateljstvo među muškarcima. Nakon iscrpljenih diskusija o zajedničkim temama, kao što su sport, vrijeme, rast cijena, politički događaji i slično, muškarci više nemaju što reći jedan drugome.

Sljedeća činjenica, tijesno povezana s ovim je: homoseksualizam kod muškaraca, koji je u evidentno većem porastu nego lezbijstvo. Potreba za odnosom s nekim tko će zamijeniti očev lik, uz podsvjesno neprijateljstvo prema ženama ili strah od njih, neke muškarce može učiniti prijemčivijima za homoseksualnost. Težnja za bliskoću s očevim likom, povezuje se sa seksualnim i emotivnim potrebama, koje neki mladići tada nastoje ispuniti u homoseksualnim odnosima.

Neki terapeuti, kao Arthur Janov, pisac knjige The Primal Scream (“Primalni krik”), vjeruju da je zapravo cilj homoseksualnosti – heteroseksualnost. Muškarac ostvarenje neispunjenih potreba u djetinjstvu traži u homoseksualnom odnosu, da bi tako mogao sazrijeti za heteroseksualan odnos. Isto se odnosi i na lezbijke, kojima je često u djetinjstvu nedostajao nježan odnos s majkom.

Krug se zatvara

Mnogi današnji muškarci su do nekog stupnja zahvaćeni ovakvim teškoćama zbog ravnodušnog, popustljivog ili neprisutnog oca. To je u našem društvu stvorilo duboko ukorijenjen ciklus: nadmoćne žene sklapaju brak s ravnodušnim i slabim muškarcima, a njihova djeca postaju nadmoćne žene i neizgrađeni muškarci. Zatim se opet tako nastavlja. Svaki naraštaj ulazi u sve veće teškoće, uz sve razornije posljedice. Danas je opće rasprostranjena bolest loše ili nezdrave slike o sebi i kod muškaraca i kod žena, koja svoje korijene vuče iz lošeg ili nikakvog uspjeha roditelja u odgoju djece u roditeljskom domu.

Ovo tumačenje psihijatar s Harvarda Armand M. Nicoli rezimira sljedećim riječima:

“Ako neki čimbenik utječe na razvoj i emotivnu uravnoteženost pojedinca, onda je to kvalitet odnosa, koji su on ili ona iskusili u djetinjstvu s oba roditelja. Vrijedi i suprotno: ako ljudi, koji pate od emotivne bolesti imaju neko zajedničko iskustvo, onda je to nedostatak roditelja bilo zbog smrti, razvoda, preokupiranosti poslom ili iz nekog drugog razloga.”

Nedostatak majke zbog posla

Rasprava u ovom tekstu bila je usredsređena na posljedice nedostatka oca. Ali, nedostatak majke postaje u našem društvu također sve veći, otkad se i majke zapošljavaju s punim radnim vremenom izvan kuće. To također može imati razorne posljedice. Nekada su obitelji mogle imati pomoć djedova i baka, teta i stričeva, koji su na sebe preuzimali udio u odgoju djece. Danas, tek mali broj djece ima podršku i sigurnost šireg kruga obitelji.

Na početku 21. stoljeća u našem društvu sve je veći broj pojedinaca koji nisu imali zdrave uvjete za razvoj unutar obitelji. Sve je veći broj obitelji s jednim roditeljem i obitelji s oba zaposlena roditelja, a sve više djece odgajano je bez imalo pravilnog utjecaja roditelja oba spola. Ožiljci takvih nedostataka bit će duboko usječeni u sliku o sebi.

 

iz knjige: Josh McDowell (Josh McDowell), Slika o sebi / znakoviporedputa.com / atma.hr

loading...

Još zanimljivih tekstova:


loading...

Sponzorisano sa stranog weba:

Loading...

Posjetite i naš novi portal:

Novi Početak