Svi smo anđeli s jednim krilom: Rođeni između 1950. i 1980., obavezno pročitajte!
|Društvenim mrežama već neko vrijeme kruži zanimljivi status za sve one koje su rođeni 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, prije nego što je tehnologija preuzela naše živote
Žaljenje za prošlim vremenima nije besmisleno sanjarenje, već može biti pravi eliksir, koji u teškim trenucima nudi emotivni lijek. U ovom slučaju nije riječ samo o nostalgičnom i idealiziranom sjećanju na prošla vremena nego i o činjenicama da se nekada ipak malo prirodnije i povezanije živjelo.
Prenosimo u cijelosti status s društvenih mreža:
“Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme upozorenja u stilu “čuvati daleko od dohvata djece” na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama …
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima.
Dijelili smo flašicu cockte ili nare s našim prijateljima i nitko nije umro zbog toga …
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, pili sokove koji su i tada bili puni šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali vani …
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše. Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.
I nikad nije bilo problema.
Tekst se nastavlja ispod oglasa/Sponsored ads:
Provodili smo čitave dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako riješiti problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali, nego ih vremenom stjecali!
Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i odgojitelja pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole. Nismo imali playstation, nintendo, x-box, video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji, samo dva i to drugi tek od popodne, nismo imali snimalice, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, chat…
Mi smo imali prijatelje i družili smo se s njima!
Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, čitali hrpe stripova i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili išli pješke, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad bi upali u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Sponsored ads: