/VEDRANA RUDAN: Srpkinje, Srbi, građani Srbije su moja braća po nesreći

VEDRANA RUDAN: Srpkinje, Srbi, građani Srbije su moja braća po nesreći

“Kad treba organizirati izbore, korona popušta, kad na izborima pobijedi onaj tko treba, narodu se prijeti zatvaranjem u karantenu. Maske postaju obavezne, vjenčanja se odgađaju, kafići zatvaraju, utakmice otkazuju.”

Moram reći da mi je srce bilo puno kad sam u protestima na vašim ulicama vidjela šetače s kolicima, mlade ljude koji su protiv nasilja i koji nisu izgubili vjeru – kaže popularna spisateljica Vedrana Rudan.

Početkom jula izašlo je novo izdanje njene knjige „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“ („Laguna“) i kako se može čuti iznova pobuđuje naročitu čitalačku pažnju. Među brojnim komentarima publike za ovo njeno delo su i: „Ima opak jezik“, „jasna, odmerena (samo se čini suprotno), ciljana i brutalna poetika“, „iznova oduševljava svojom direktnošću, duhovitošću i humorom“, „knjiga koju pokloniš mami kao utjehu da nije jedina u tome”… Uz ostala njena dela, kako kažu upućeni, i ovo, između ostalog, mami i osmehe.

A u razgovoru za “Blic” u svom beskompromisnom maniru Vedrana Rudan govor o pomenutoj knjizi, aktuelnom trenutku, (ne)prilikama u kojima živimo

Naslovnice vaših knjiga se smeše iz izloga knjižara, a smešite li se vi?

– Danas sam vidjela fotografije moje knjige u Laguninim knjižarama. Čovjek ne može a da ne bude sretan kad vidi da knjiga stara desetak godina još živi. Naslovnica je fenomenalna. Žao mi je što ne mogu doći u Beograd i sresti se sa mojim dragim čitateljicama i čitateljima. Živim za dan koji ću možda dočekati, a možda i neću. Dan, mjesec, godinu bez korone. A što se tiče smiješenja, nitko normalan danas, ma gdje živio, nema razloga za smijeh. Svijetom je zavladao pakleni strah od onoga što će nam donijeti sutra. Nekima gubljenje posla i financijsku propast, drugima smrt u prenapučenoj bolnici ili nasred ceste jer u bolnici neće biti mjesta. S druge strane, u ovoj tragediji ima i mjesta za lošu zajebanciju, Beograd je postao Njujork. Vjerojatno je i Zagreb, ali nam to još nitko nije rekao.

Nedavno ste napisali tekst o Novaku Đokoviću koji je veoma odjeknuo, preneli su ga razni mediji, imao je buran život i na internetu…

– Novak Đoković je “crnac” u ciničnom, prostačkom, napuhanom, “bijelom” svijetu. Htio je učiniti dobro djelo, izjalovilo se. Na njega je izliveno toliko kanti čiste mržnje da je to zapravo nevjerojatno. Nema smeća iz svijeta sporta, medija ili biznisa koje na temu Đoković nije sebi dalo za pravo da se na njega izbljuje. Ne mogu zamisliti kako je tom čovjeku. Nije učinio nikakav zločin, a proglašen je zlotvorom koga treba razapeti. U čitavoj priči ima i nešto dobro. Mi “mali” sa ovih prostora, mi Balkanci, mi “crnci” vidjeli smo što “veliki” bijelci mogu učiniti Đokoviću. Što tek čine svima onima koji su ove prostore morali napustiti krećući trbuhom za kruhom?! Sigurna sam da će Đoković ostati prvak svijeta. Mogu oni mijenjati pravila, na kraju će, nadam se, shvatiti. Crnac može biti najbolji. Čini mi se da je 1936. Hitler imao problema na sličnu temu. Đoković je Džesi Ovens našeg vremena.

Pratite li dešavanja u Beogradu, u drugim gradovima Srbije? Do nedelje uveče, niste o tome pisali na svom blogu?

– Pratim dešavanja u Beogradu. Ameri, mislim na Televiziju N1, odlično su to odradili. Nekoliko noći provela sam uz ekran. Strašno, ali već viđeno. Često sam bila u Beogradu za vrijeme demonstracija. Tada je tema bila Kosovo. Specijalci su bili na ulicama i meni je uspjelo vidjeti ono što nisam očekivala. Kad vidiš specijalce, smrzne ti se krv u žilama. Zamišljaš da su ispod tih maski i šljemova opaki, nabildani momci spremni da ti u trenutku otkinu glavu. Hodala sam tik uz njih i vidjela sam njihova lica. To su bila djeca. Klinci. Zaprepastila sam se. Klinci, nečija djeca, pendrečila su druge klince, drugu djecu. U ime čega? Isto se događa i danas. S jedne i druge strane su djeca. Jedni brane neobranjivo, drugi žele “srušiti” trenutno nesrušivo. Izgubljena bitka. Koji je povod za ove demonstracije. Je li to korona ili je to Kosovo, ili ljudi žele maknuti Vučića…

Ako je korona, vi u Srbiji imate isti problem kao i svi drugi. Kojekakvi “štabovi” ili “stožeri” lažu narod. Da ne idem preširoko, vlast u sprezi sa pokvarenim liječnicima laže i u Srbiji i u Hrvatskoj. Kad treba organizirati izbore, korona popušta, kad na izborima pobijedi onaj tko treba, narodu se prijeti zatvaranjem u karantenu. Maske postaju obavezne, vjenčanja se odgađaju, kafići zatvaraju, utakmice otkazuju. Ljudi lude od nemoćni i osjećanja da su u klopci. Za razliku od nas Hrvata kojima ne padaju na pamet bilo kakve demonstracije, Srbi protestiraju i protiv policijskog časa i protiv Vučića. Vaš mi Vučić nije drag jednako kako mi nije drag ni naš Vučić. Ko su oni koji nam se nude kao bolja opcija. Kod nas je to Domovinski pokret na čijem je čelu pevaljko Škoro koji je stekao lovu i slavu pjevajući pjesme tipa “Otvor’, ženo, kapiju, man’ se očenaša…” , kod vas su to “Dveri”. Pa ti biraj…

Kako komentarišete situaciju u kojoj očigledno male grupe agresivnih demonstranata, za razliku od velike većine koji mirno demostriraju, zapravo prave problem?

– Agresivni demonstranti koji kamenjem i bocama gađaju miliciju nečiji su plaćenici. Jesu li to “navijači” koji i kod vas i kod nas imaju zeleno svjetlo da u ime vlasti nekažnjeno razbijaju i mlate, ne znam. Možda su to plaćenici srpskih fašista koji već neko vrijeme ulažu ogromnu lovu u razaranje Srbije, ne znam. Nije mi jasno kako jedan od političara srpske opozicije može opušteno u kaosu nasred trga okružen opakim demonstrantima i naoružanom milicijom novinarima davati intervju, a da mu baš nijedan kamen ne razvali glavu. Drugi razgledava Skupštinu iznutra, nakon što su demonstranti u nju provalili, šeta i gleda što se događa. Da su oni koji ruše Beograd samo vučićevci, ova bi dvojica, valjda, ostala bez glave. Tko su da su govorimo o divljacima plaćenim da u gradovima šire paniku, strah i osjećaj da se na civiliziran način Srbija ne može promijeniti.

Šta mislite kako će se stvari razvijati, hoće li biti mira u Srbiji?

– Ne vjerujem u mir u Srbiji. Vučića pritišću oni koji žele da Kosovo ostane u Srbiji, što je nemoguće, s druge strane su ogorčeni građani nezadovoljni vlašću od koje ne znaju što bi mogli očekivati na bilo koju od tema koje građanima život znače, posao, zdravlje, školovanje. S treće strane su fašisti koji žele maknuti Vučića i dokopati se vlasti i moći. Jasno je da se Amerika neće odreći Kosova. Vučić će morati potpisati što od njega budu tražili oni kojima je otišao u goste i onima koji već jesu na Kosovu. Sad je bio s Makronom. O čemu bi mogli razgovarati? Makron nije u stanju riješiti ni problem u svojoj zemlji. I tamo demonstriraju, ima mnogo besposlenih, ljudi u Francuskoj gladuju, ukinuo je vladu, jedan od trenutno najpoznatijih svjetskih pisaca Eduar Luj na tu je temu napisao dvije genijalne knjige “Gotovo je s Edijem Belgelom” i “Tko je ubio mog oca”, prevedene su i ovde. On je u svojoj knjizi o ocu Makrona nazvao “ubojicom”. On i jest ubojica siromašnih, potlačenih, obespravljenih. O Mutti, kako tepaju Angeli Merkel s kojom se Vučić sastao, dakle o “majčici” Merkel koja je na čelu najmoćnije države u Evropi ne treba mnogo govoriti. Ona već godinama vlada zemljom u kojoj “mali Evropljani”, čitaj Rumuni, Balkanci, Bugari, i imigranti svih boja, imaju status životinja. Često gledamo filmove o Židovima koje su nacisti u vlakovima smrti vozili u koncentracijske logore. Danas se u Njemačku specijalnim vlakovima dovoze malopre pomenuti da bi radili bijedno plaćene poslove, brali voće, klali životinje… Žive u barakama. Kad obave posao, vraća ih se kući specijalnim vlakovima. Živimo u fašističkoj Evropi, to ne vidimo jer nam je prodana teza kako fašizam ima samo jedno lice. Ima ih stotine. Dakle, ubojica Makron i Majčica Merkel pritisnut će Vučića koji će se morati odreći Kosova. Kod kuće će ga sačekati narod koji je siguran da Srbije bez Kosova nema. Svemu tome treba dodati koronu, besparicu, beznađe. Mislim da nitko danas ne zna kako će se rasplesti omča oko vrata Srbije.

vedrana-rudan-youtube 770

 *Foto: Youtube

Deluje kao da mislite da zapravo i nemamo nekakve druge mogućnosti, nade….?

– Teško je govoriti o nadi u ovako podijeljenoj Srbiji. Ljudi ne izlaze na izbore jer bi morali birati između nekoliko zala, nijedna vaša politička opcija ne nudi ništa novo. U Hrvatskoj su se prvi put u trideset godina na političkoj sceni ukazali ljudi udruženi u ekipu “Možemo”. Konačno je u Hrvatskoj grupa poštenih muškaraca i žena digla glas i stupila na scenu. Zbog njih sam izašla na izbore, inače ne glasam, puna nade da će ipak nešto promijeniti. Svim mojim prijateljima i znancima dosta je kriminalaca koji nas godinama pljačkaju objašnjavajući svaki svoj zločin činom koji će nama popraviti život. Nada je na mala vrata ušla u Hrvatsku, među građane koji su najzad shvatili da “Evropa” kao savez civiliziranih zemalja koji se bori da bi svim članicama bilo jednako dobro ne postoji. Vjerujem u ove ljude jer želim vjerovati. Život u beznađu ubija. Ipak, s godinama sam naučila da nikome ne treba nuditi srce na dlanu. Glasala sam za njih, ali čekam što će učiniti. Parole su jedno, djela su drugo. Meni se čini da je najveći problem Srbije što je opozicija gora od vlasti. Ipak, moram reći da mi je srce bilo puno kad sam na vašim ulicama vidjela “šetače” s kolicima, mlade ljude koji su protiv nasilja i koji nisu izgubili vjeru. Beograd je u mom srcu, neopisivo ga volim, volim i Novi Sad i sve moje prijatelje u Srbiji i ljude koje ne znam, ali me čitaju i pišu mi. Srpkinje, Srbi, građani Srbije su moja braća po nesreći, ne mogu da se ne nadam da će nam, ipak, jednoga dana biti bolje. Ovako dalje više ne možemo. Ni mi, ni vi.

Hrvatska nema sličnih problema?

– Naravno. Mi smo sasvim drugačiji narod. Nama nitko ništa ne može oteti jer su Hrvatsku naši političari na startu “demokratskih promjena” prodali za sitnu proviziju. U Hrvatskoj zbog toga nije bilo demonstracija, naprotiv. Naši su domoljubi urlikali: “Danke Deutschland!” Musolini, citiram ga jer govorimo o fašizmu, znao je reći: “Bolje je živjeti makar i jedan dan kao lav, nego stotinu dana kao ovca.” Jesu li Srbi spremni biti lavovi na jedan dan, ne znam, da su Hrvati ovce, odavno je poznato.

Izvor: blic.rs / Tatjana Nježić