“Kao dijete sam skoro umro, tumor mi je uzeo sina, ali kroz medicinu služim Bogu i ljudima”

Daruvarčanin David Pihir radi kao medicinski tehničar Hitne pomoći, ali završio je i teologiju te pedagogiju te propovijeda u baptističkoj crkvi u Golubinjaku, a ovo je njegova nevjerojatna životna priča…

Kada mu se točno Bog ukazao u punoj svojoj snazi, David vjerojatno ne zna ni sam.

Je li to bilo u trenucima najveće radosti, kada je još kao četverogodišnjak povraćen iz mrtvih nakon teške nesreće ili kada mu je otac čudom prohodao unatoč stravičnim ozljedama? Je li to bilo je kada je osmogodišnjak u suzama rekao Bogu da će prestati pušiti ako mu roditelji nikad ne saznaju da zbog pritiska vršnjaka pali jednu za drugom? Ili je to, pak, bilo u trenucima najvećeg čovjeku zamislivog mraka, kada mu je preminuo trogodišnji sin od posljedica zloćudnog tumora na mozgu.

“Ljubiti i pomagati”

Unatoč svemu što mu se dogodilo, David je od malena ostao vjeran samo jednoj ideji, kaže – onoj jedinoj kojeg čovjeka uči Sveto Pismo – ljubiti i pomagati.

David Pihir danas ima 42 godine. Živi u Golubinjaku nadomak Daruvara s obitelji. Medicinski je tehničar, zaposlen u Zavodu za hitnu medicinu Bjelovarsko-bilogorske županije. Skroman, tih čovjek, u kolima Hitne svakodnevno juri u pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija. Reanimira umiruće od infarkta, zavija rane teško stradalima u prometnim nesrećama, smrt je oko njega svakog dana, prijeteći nadvijena poput tamne sjene. Oko njega je ipak i život, jer svakoga dana ima priliku svjedočiti malim čudima koje mu dokazuju da je čovjek više od tijela, više no što itko može zamisliti, te da je svaki život neprocjenjiv. A putevi Gospodnji uvijek začuđujući.

Upoznali smo se sasvim slučajno. Kroz zalogaje svoje užine, u pauzi između dvije naporne intervencije, rekao je da je završio srednju medicinsku, a potom i teologiju te pedagogiju.

– Čovjeku treba liječiti i tijelo i dušu – kratko je kazao.

Foto: Tomislav Kukec/MoJPortal

Foto: Tomislav Kukec/MoJPortal

Shvatili smo tada da je uistinu zanimljiv čovjek, pa dogovorili susret kada bude imao više vremena. Kada se to dogodilo iz njega je prostrujila bujica i otkrio nam je nevjerojatnu životnu priču dostojnu filmova, koja počinje prije 42 godine kada je rođen u skromnoj, seoskoj obitelji u Golubinjaku. Imao je nešto više od četiri godine kada je doživio nesreću. Ne sjeća se tog događaja, zna ono što su mu ispričali roditelji.

Život ga nije mazio

– Radili smo u polju, prebacivalo se sijeno. U nekom trenutku kola su prešla preko mene. Otac me je donio u bolnicu u beživotnom stanju, liječnici su me povratili iz mrtvih. Ocu su tada rekli kako ne bi vjerovali da se netko može oporaviti od takvih ozljeda da nema traga kotača na mojim prsima – govori nam.

Život ga ni dalje nije mazio. Tek je krenuo u osnovnu školu kada je njegovo djetinjstvo naprasno prekinuo rat. Kao i mnoga druga djeca njegove dobi, a imao je svega osam godina, otišao je konvojem izbjeglica u Češku, s bratom. Nije mu tada tako malenome bilo jasno zašto idu samo on i brat, a majka, otac i najmlađi brat star tri mjeseca moraju ostati. Razdvojenost od obitelji jako mu je teško pala.

– Otac je dugo odgađao tu odluku. No, kada je prvi borbeni zrakoplov JNA preletio preko polja pored nas, shvatio je da za nas ovdje više nije sigurno i poslao nas u Češku. Živjeli smo u jednom dvorcu u Chlumu u Třeboně koji je bio pretvoren u školu. Bilo je to prvi put da sam morao biti odvojen od svojih i nije mi bilo nimalo lako. Stariji dječaci su me maltretirali. Zanimljivo, ne Česi nego moji – smije se. Dodaje da se zbog toga, kako bi izbjegao zlostavljanje, morao stalno dokazivati. Stariji dječaci pušili su cigarete, pa je maleni David u tome vidio priliku da pokaže kako je i on “cool” i “opak” poput njih.

– Na svaku cigaretu koju bi oni popušili, ja bih popušio dvije, koliko god mi bilo zlo – kaže. Dogodilo se tada, kaže, drugo Božje čudo.

David Pihir tehničar je u daruvarskoj Hitnoj pomoći/ Foto: Tomislav Kukec/MoJPortal

David Pihir tehničar je u daruvarskoj Hitnoj pomoći/ Foto: Tomislav Kukec/MoJPortal

– Roditelji su za šest mjeseci odlučili doći po mene, nisu htjeli da više budem tamo. Koliko god mi je bilo drago, jer sam taj trenutak jedva čekao, potpuno sam se uspaničio. Bio sam tad već ovisnik o cigaretama, s osam i pol godina. Kada su mi rekli da mi stižu roditelji, odjurio sam i počeo se silno moliti. Rekao sam Bogu da više nikad neću zapaliti nijednu cigaretu u životu ako mi pomogne da roditelji ne doznaju da sam pušio – kaže. Bog je, ističe, ispunio dječakovu ustrašenu želju, a roditeljima je David to rekao tek godinama kasnije.

Medicinsko čudo

U međuvremenu, da ne zaboravimo, otac je u ratu doživio tešku prometnu nesreću zbog koje je završio u kolicima. Tek je nakon dugo vremena, uz vjeru i molitvu, počeo hodati uz pomoć hodalice, što je također bilo medicinsko čudo jer su svi govorili da nikada neće iz kolica, a danas se bez problema može prošetati.

Tako je u dječaku počela rasti ljubav prema vjeri i Bogu iako mu je ona i odgojem usađena jer obitelj mu je aktivna u Baptističkoj Crkvi pa je od malena imao priliku učiti o religiji. Počela ga je zanimati teologija, želio je život posvetiti Bogu. No, istovremeno ga je zanimala i medicina. Kažu kako nema slučaja u ovakvim stvarima.

David je aktivan kao propovjednik i radi s mladima/ Foto: Privatni album

David je aktivan kao propovjednik i radi s mladima/ Foto: Privatni album

– Najprije sam htio za fizioterapeuta u Pakrac, no nije bilo mjesta. Dopala me Medicinska škola u Maruševcu kod Varaždina koju vodi Adventistička Crkva. Opet sam se morao odvojiti od obitelji i to mi je najteže palo. Ne znam, možda zato što sam već imao tu traumu iz djetinjstva, tu odvojenost u Češkoj, ali nikako nisam bio sretan što moram ići. Ta škola je odlična, ali je to zapravo internat, petnaestak kilometara od grada, gdje se živi i disciplinirano uči i radi od jutra do mraka. Ne sramim se reći da sam često plakao. Nedostajao mi je dom, moj Golubinjak, moja obitelj – priznaje.

Plan mu je bio da u toj školi završi samo prvu godinu, pa se naknadno prebaci u neku drugu, bliže domu, no malo po malo navikao se na vrlo strogi školski režim. Završio je tako sve četiri godine u Maruševcu, a često bi ljeti radio fizičke poslove, košnju i slično, kako bi otplatio stipendiju.

Nakon medicinske škole završio je teologiju i pedagogiju/ Foto: Tomislav Kukec/MoJPortal.hr

Nakon medicinske škole završio je teologiju i pedagogiju/ Foto: Tomislav Kukec/MoJPortal.hr

– Tu sam naučio i neke zanimljive stvari. Adventisti, recimo, ne jedu svinjetinu i drugu nečistu hranu. Došao sam u tu školu kao maleni, žgoljav dječak, a izašao izgrađen i popunjen. Vladao je strogi red, disciplina i to mi se s vremenom počelo sviđati. Zatim, subota je za adventiste dan odmora, kod katolika, pa i baptista to je nedjelja. Iako sam ja i dalje baptist, pridržavam se toga da ni danas ne radim teške fizičke poslove subotom, osim ako nisam dežuran u Hitnoj, a nedjelju koliko mogu posvećujem obitelji – objašnjava.

Obiteljska tragedija

U medicinskoj je školi prošao vrlo zahtjevne odjele, od urologije i pedijatrije do intenzivne skrbi i psihijatrije. Naučio je tada da je ljudima, naročito umirućima, topla ljudska riječ katkad najveća medicina jer se u trenucima kada se susreću s najtežim danima svog života osjećaju najslabijima, najranjivijima.

Pitamo ga je li ikada, gledajući ljude koji umiru, gledajući djecu koja stradavaju, pomislio da Boga nema? Zagleda se malo, pa progovori.

– Izgubio sam dijete, sina Noaha. S dvije i pol godine mu je dijagnosticiran rak na mozgu, za manje od godinu dana bio je mrtav. Bio je to najteži trenutak u mom životu. Vidio sam i proživio štošta. ali vjeru u Boga nisam izgubio. Imam još starijeg sina Nathana, 2017. dobio sam kćer, a prošle godine udomio sam dvoje malene djece, ići ćemo u proces posvajanja. Ne gledam na svoj gubitak niti na smrt kao na nekog nepravednog Boga, sve je to dio njegovog plana i svojevrsnog rata između duhovnih sila – kaže.

Nakon škole namjeravao se vratiti izvornom planu.

– Upisao sam zatim teologiju u Osijeku te dvije godine pedagogiju, izvanredno, želja mi je bila poučavati vjeronauk i biti pastor. No, nakon završenih fakulteta shvatio sam da moja medicinska škola nema smisla ako ne odradim jednogodišnje stažiranje, kao da se ni nisam školovao. Opet sam krenuo pisati molbe, htio sam Pakrac, nešto blizu obitelji, ali nije išlo. U Osijeku su mi nudili mjesto na intenzivnoj medicini, jer su znali da sam tu dobar, i tako je sve krenulo – kaže David koji je u Hitnoj sada već više od dvanaest godina.

“Bog nam je dao znanje”

Ne možemo da ga ne pitamo je li katkad bezuvjetna vjera u Boga u koliziji s medicinom? Recimo, neke kršćanske sljedbe brane transfuziju, transplantaciju organa, a i uobičajene religijske dogme često ne idu ruku pod ruku sa znanošću. David kaže kako nema problem s time.

– Bog nam je dao znanje. Ako je moj djed orao s volovima ili konjima, zar moram i ja, ako mi je dostupna tehnologija? Da, znalo je biti i liječnika koji su mi se smijali, govorili da nema Boga. Ja bih ih tada pitao jesu li oni ikada doznali smisao života? Uvijek bi zašutjeli. Nemam problema na poslu, uspješno spajam medicinu i vjeru. Kada završim u smjeni u Hitnoj, propovijedam u baptističkoj crkvi u Golubinjaku, radim s mladima, prenosim vjeru. Bavim se i zemljom, imam životinje, živim ispunjen život kojeg mi je Bog dao – kaže.

Pitamo ga za kraj vidi li se i idućih desetljeća u medicini? Iskreno, ne zna, jer kaže da odluka nije na njemu.

– Ne znam kuda će me život odvesti. Znam samo da želim pomagati drugima. Razmišljam o otvaranju doma za nezbrinutu djecu ili domu za starije osobe. Djeca i stariji trebaju najviše pomoći, u tome se vidim. Najvažnije je biti čovjek odan drugima – kaže David Pihir, ostavivši nas zamišljenima.

Izvor: mojportal.hr

Scroll to Top