“Ne morate. Ništa se ne mora…” Maturantkinje su sedele na stanici, a onda je usledila scena o kojoj PRIČA SRBIJA

Jedna scena iz Beograda danas kruži Fejsbukom, a iako bi vas na prvi pogled razgnevila, čekajte da čujete kraj – garantovano ćete se raznežiti.

Darko Nikolić, novinar “Blica”, redovno prenosi beogradsku svakodnevicu iz jednog drugog, ljudskog ugla. Iz tog ugla se ne gleda na druge sa visine, ne cokće se i ne prevrće očima, ne pita se “kakav smo to narod?”, već se iz obične, ljudske interakcije, bez osuđivanja i napada, rađaju divne stvari.

Tako je bilo i ovog puta u njegovom Fejsbuk statusu koji prenosimo, a koji osvaja društvene mreže u Srbiji:

– Na klupi na stanici žena koja je od sparine kao mis mokre majice, čudi se i sama kako izdržava, a pored nje neke dve devojčice. Recimo da su maturanti. Tih su godina, o testu pričaju, mora biti da sasvim dovoljno odgovaraju maturskom opisu. Pored njih ranac, da ne sedne još neko na klupu za četvoro. Ili su ga, prosto, tu spustile da i one danu dušom.

Ispred njih petoro ljudi. Pisac ovih redova je, pritom, nebitan, a od onih četvoro što takođe stoje i čekaju – jedan je stariji čovek sa šest kesa, zatim stariji čovek sa torbom, jedna baka u osmoj deceniji i jedna žena u sedmoj koja stoji oslonjena na štap. Deca ih ne primećuju.

Minut.

Dva.

Tri.

Prevoz, zaglavljen negde između onih rovova i ove klupe za četvoro, ni ne vidi se na horizontu. Nisam mogao više da ćutim.

– Izvinite, jeste li vas dve iz Beograda? – pitam maturantkinje.

– Jesmo – kažu.

– Ja sam nešto malo stariji od vas pa je to možda razlog što još niste čule za jedan stari, divan običaj u Beogradu. Zapravo, mislim da je to običaj sa jednog šireg područja, ali ja sam ga čuo, video i doživeo u Beogradu. A to je običaj da svakog dana uradiš nešto lepo za nekog kog ne poznaješ. Što je najlepše, to može da uradi svako. Eto, vas dve, na primer, možete da sklonite ranac, pa da sedne čika sa kesama. Ili da ustanete, da sedne ona baka u osmoj deceniji, ili ova sa štapom. Ali, ne morate. Ništa se ne mora, samo je ovo…lepo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa/Sponsored ads:

Ćutale su sekund. Dva.

Pogledale čiku s kesama, pa onog starca sa torbom, a onda i ove dve žene koje bi mogle da im budu bake, jedna i prababa možda.

“Evo, ustaćemo, izvinite”.

“Ne, ne, ne morate”, kažem. “I ne morate da se izvinjavate, evo ga prevoz. Nego onako kažem, da znate. Ne mora se ništa. Samo je osećaj lep ako nekom ulepšaš dan. Ali je to moguće samo ako osmatramo svet oko sebe, a ne samo – sebe”.

Uđem u autobus koji je naišao. Gospođi sa štapom sam pomogao da se popne, jedna devojka joj je odmah ustupila mesto.

Tamo negde u sredini dva slobodna mesta. A one maturantkinje, našavši se ispred tih stolica, okrenu se, pogledom potraže baku u osmoj deceniji i gospodina sa kesama i kažu – “izvolite”.

Deci ne trebaju grdnje. Nego primeri. Nismo mi toliko loši kao što mislimo da jesmo, samo smo zaboravili ko smo. I koliko je malo potrebno da bi se nekome ulepšao dan. Ono troje starijih koji su seli su mi svedoci. A i one maturantkinje, koje su se osećale lepo. Jesu, sigurno, s osmehom smo se rastali kada sam izlazio, dotakavši kačket. Mislim da će one od danas, možda, stvarno možda – stvarno osmatrati svet oko sebe. A on je ovde kod nas – nekako uvek pun rovova.

Samo.. Ne treba vam major da vas iz njih povede u juriš ka Normalnom.

Sasvim je dovoljno – da se otvore oči.

Tekst se nastavlja ispod oglasa/Sponsored ads:

(Izvor: zena.blic.rs)


Sponsored ads: