Planinski masiv Stolovi: Krdo koje voli slobodu

Planinski masiv Stolovi, koji se sa južne strane izdiže poviše Kraljeva, manastira Žiče, Mataruške Banje, srednjovekovnog grada Magliča i Ibarske klisure, osim po stoletnim šumama, prelepim proplancima i mirisnim narcisima, prepoznatljiv je i po još jednoj nesvakidašnjoj atrakciji – krdu od pedesetak poludivljih konja koji već duže od tri decenije opstajavaju na ovoj planini.

Divlji konji su prava retkost u Evropi, a u Srbiji ih ima u blizini Vlasinskog jezera i na Staroj planini, ipak po njihovoj brojnosti jedino se Stolovi sa pravom mogu nazvati – planinom divljih konja.

Na Stolove, čiji najveći vrh Usovica doseže do 1.375 metara, pitome konje su najpre dovodili njihovi vlasnici – meštani sela podno planine i da im, bar tokom leta ne bi bili na teretu, ostavljali u planini zbog obilja zdrave i sočne hrane. Vremenom, konji su ostavljani sve duže, pa čak i da prezime, a onda je krdo počelo da se osamostaljuje i umnožava, pa i da poprima osobine divljih konja potpuno nezavisnih od ljudi.

 *Foto: Miloš Radević

Tako se, uprkos tome što su neki konji ostarili i uginuli, krdo predvođeno legendarnim pastuvom Morom, postepeno uvećalo na pedesetak konja kojih bi verovatno bilo i znatno više da nije surovih planinskih uslova.

Mnoga nejaka ždrebad sama stradaju ili, još nedorasla, završe kao plen izgladnelih vukova, a ponekad i bezobzirnih dvonožnih kradljivaca. Konje, koji sve to preživljavaju, međutim, više ni njihovi vlasnici ne mogu da vrate s planine. A, i kad im to nekako uspe, konji, posle dan-dva, opet pobegnu u planinu, na slobodu i svoje nebeske visine.

 *Foto: Miloš Radević

– Na Stolovima imam osam svojih konja i svi su čipovani. Zbog dugogodišnjeg samostalnog boravka u prirodi to su sada poludivlji konji, ali i dalje veoma pametne, plemenite i odane životinje. Kao i ostali vlasnici konja na Stolovima, redovno ih obilazim, timarim i hranim – priča Dragan Komatović (63) iz Žiče, predsednik Udruženja ljubitelja konja “Stolovi”, koje broji sedamdesetak članova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa/Sponsored ads:

Surovi planinski uslovi, naročito u zimskom periodu, ne idu u prilog opstajavanju poludivljih konja. Nepristupačni i često zavejani šumski putevi i staze onemogućavaju vlasnike i ostale ljubitelje da ih po snegu obiđu i donesu im hranu.

Iako planina nadomak Kraljeva sa krdima poludivljih konja svakako predstavlja neiskorišćen turistički potencijal, na tom planu se malo šta pomerilo sa mrtve tačke. Sve se i dalje svodi na entuzijazam članova ovog Udruženja koji ne kriju svoju ljubav prema prirodi i plemenitim životinjama.

 *Foto: G.Šljivić

– Ne kaže se bez razloga da ko voli konje, voli i ljude. A, da ne ostane sve na rečima, Udruženje je sopstvenim sredstvima na vrhu Stolova podiglo i planinsku kolibu, da se onaj ko se zadesi na planini ogreje, okrepi ili skloni od nevremena. Nedavno smo vodili učenike Poljoprivredne škole da vide konje na planini i bili su oduševljeni. Grlila su deca konje kao da su im rod najrođeniji – dodaje Komatović.

– Kritično je bilo u februaru 2012. kada je napadao veliki, gotovo nezapamćeni sneg. Tada smo konjima helikopterima MUP doturali kabastu hranu – priseća se Komatović. – Planirali smo da za konje gore napravimo posebne tremove sa takozvanim jaslama, ali za to je potrebno malo više novca. Mada, opstaju konji na Stolovima i u teškim uslovima. Znaju svaki kamen, svaku vrzinu na planini, znaju gde ima zavetrine i gde mogu da se sklone kada počne da duva hladan planinski vetar. Priroda je čudo, nema šta…

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa/Sponsored ads:

(Izvor: novosti.rs / 24sata / Preuzeto sa: kutaknet.com)


Sponsored ads: